Otvori smo trgovinu prije nekoliko godina. Tada nismo imali velike planove ni ambicije za značajan rast. Samo smo željeli imati vlastiti prostor, raditi s kvalitetnom odjećom i pošteno se odnositi prema ljudima.
Ideja za ime je došla odmah. Zvala se EMA Dubrovnik jer je Ema bila uključena u sve. Odabrala je većinu artikala, razgovarala s kupcima i bila je lice trgovine. Ja sam se brinuo o praktičnoj strani, ali trgovina je, prije svega, bila njezina.
Godinama je išlo dobro. Nikada nije bila velika trgovina, ali bila je stabilna. Bilo je kupaca koji su se vraćali, ljudi koji su Emu već znali po imenu. Bilo je to jednostavno, ali iskreno mjesto.
Prije otprilike mjesec dana, Ema je preminula.
Nakon toga, nastaviti otvarati trgovinu svaki dan postalo je teško. Ulazak tamo značio je prisjećanje na razgovore, rutine, planove koji su ostali nedovršeni. Iste stvari koje su nekada bile dio posla postale su stalna podsjetnika.
Ipak sam pokušao nastaviti. Nekoliko tjedana držao sam trgovinu otvorenom, više iz poštovanja prema onome što smo izgradile nego iz bilo kojeg drugog razloga. Ali brzo sam shvatio da nisam spreman za to.
Stoga sam odlučio zatvoriti trgovinu.
Nije bilo komercijalnog razloga. Nije bilo zbog nedostatka prodaje ili kupaca. Bila je to jednostavno spoznaja da je ovaj projekt postojao jer nas je bilo dvoje, a bez Eme više nije imao isti smisao.

Djela koja su još uvijek u radionici rezultat su višegodišnjeg zajedničkog rada. Zatvaranje EMA Dubrovnik ne briše ništa što je učinjeno. To je jednostavno način na koji sam pronašao da se nosim s ovom fazom.